U noćima poput ove dozivala sam tvoje ime.
molila sam te.
nisi slušao.
Ti nikad nisi slušao.
Samo bi odmahnuo glavom. Tužno, zar ne?
"Ljubav ne poznaje granice". zašto lažu kada to kažu?
U očima suze. padaju. padaju.
Pokušavam se suzdržati ali ne ide. Nisi sada tu.
Sutra. Tek sutra ću te vidjeti.
A ti ćeš opet hladno odmahnuti glavom.
i reći: sve je ok.

****************************************************************************

Bilo bi lakše kada bih znala da je ovo što radim ispravno. Kada bih znala da svakim novim korakom ne griješim...
Ali ne znam. Ne mogu znati.
Voljela bih da samo mogu pisati. da se sve sastoji od pisanja....
Uvijek kad se zaljubim budem povrijeđena.... strah me. Strah me da će tako biti i ovaj put.
uplašena sam same pomisli gubitka osobe koja mi nešto znači.
Zašto uvijek ja nastradam.. da li previše dajem ili premalo dajem... da li previše uzimam... ili jednostavno nisam osoba za ljubav... možda sam jednostavno osoba koja nije za vezu. možda mi je lijepo lomiti srca onih kojima je stalo do mene a dopusiti da mi srce slome oni do kojih je meni stalo.
možda jednostavno nisam za ljubav.

*******************************************************************************

Pablo Neruda
Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

*****************************************************************************

Pablo Neruda
Sviđaš mi se kada šutiš

...Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa...

Tuga

ležim skvrčena u
praznom krevetu
sakupljajući snage za
učiniti bilo što,
nešto čime bi dokazala
da mi je uistinu stalo
i čime bi dobila potvrdan odgovor na pitanje
da li me još uvijek voliš...
Više nemam snage za bilo što, jer, svakom sam
sitnicom postajala sve ranjivija...
tko sam ustvari ja da određujem tvoj život...
ako ti dosad sve ovo nije bilo dovoljno,
velika je vjerojatnost
da neće biti
ni odsad... =(

*****************************************************

bila bih uz tebe kada bi odlučio boriti se protiv cijelog svijeta...
stala bi na tvoju stranu kada bi odlučio pokoriti svijet...
ono nešto u tebi vrišti i moli za pomoć..
ono nešto što nitko drugi ne čuje a meni probija bubnjiće...
trebaš pomoć... tu sam.. obrati mi se...
tvoj gnjev škodi samo tebi.. tvoja bol te uništava..
poduzmi nešto ljubavi...
ti si usredotočen samo na jednu stvar... na to kako bi mogao uništiti sam sebe...
znaš li da sam zbog tebe spremna učiniti sve...
ja sam tu.. ja te volim, cijenim i poštujem...
ja te molim.. makni se od svega lošega...
počni ispočetka...
krenut ću s tobom... bit ćeš moj početak.. i moj kraj...
samo mi obećaj da ćeš prestati...
prestani si nanositi bol.. bol koju poslije nećeš znati spriječiti..
bol koja će te uništavati do srži...
obećaj mi... molim te =(

sjedim u sobi. ugasila sam lampu. tipkam napamet. griješim. ispravljam.
život je u stvari takav! idemo napamet, činimo greške, ispravljamo.
trudim se pogoditi pravilni raspored tipkovnice i slova na njoj. metafora.
razmišljam što me ispunjava... smješak. samo da je sretan. samo da je sretna.
ništa više ne treba. smješak.


eo jedne moe pjesme...

Da znaš

kada bih znala da te
ovi stihovi diraju u srce
i tjeraju na plač,
pisala bih još tužnije,
pisala bih stihovima koje
bi samo ti shvatio,
isplakala bih više od stotinu suza,
više nego što inače isplačem
pišući rečenice ljubavi.

kada bih znala da me slušaš dok plačem,
plakala bih još jače,
moje suze bi curile niz obraze
kao slapovi Niagare,
sve bih dala za malo tvoje pažnje.

Kada bi moj pogled
izmamljivao osmijeh tvojih usana
gledala bi te vječno i
ne bih dopustila da taj osmijeh nestane.

kada bih znala da ti moj dodir godi
dodirivala bih te bez prestanka,
moje ruke bi bile posvećene tvojoj mekoj koži
...i ne bih prestajala...

kada bih znala da ti moje riječi nešto znače,
govorila bih samo tebi i o tebi,
sa mojih bi usana izvirale sve najlješe riječi ovoga svijeta.

kada bi znala da ti ne smeta što te volim,
voljela bih te još više,
svu bi ti ljubav poklonila,
i riječi bi bile suvišne...
...samo da znaš...

ne bojim se smrti kao smrti... ne bojim se samog pojma smrti...
bojim se boli koje ću možda morati proživjeti.. .bojim se ogromne duhovne boli...
duhovne boli koju ću preživjeti makne
li me Vrhovni od njega... od moje ljubawi...

već si duže vrijeme razmišljam o tome...
i onda pročitam jedan komentar Priest Vlad de Luciusa
koji sve moje strahove smanji i koji me na neki način spusti na zemlju...

"Svaki strah je strah od nepoznatog.
A smrt je itekako nepoznata...
prosjecnom covjeku."

ja nisam prosječna...
ja shvaćam kompliciranost života
i shvaćam mrežu tajni Crkve...
ja sam naprosto previše pametna da bi se bojala smrti...
On je uz mene i voli me... On će mi osigurati mjesto među zvjezdana,
jer Njemu se molim i Njegovo ime dozivam kada mi je teško...